Noć je svu šumu u crno zavila.
Konjuh stenje, ruši se kamenje.
Mrtvoga drugara, husinskog rudara
Sahranjuje četa proletera.

Ima pjesama koje tako vjerno dočaraju neki trenutak, općenito gledano nevidljivo sitan djelić ljudske povijesti, da nam izgleda kako je riječ o događaju koji je Zemlju izbacio iz vinkla i promijenio sudbinu čitavog svemira. Miloša Popovića Đurina nema čak, a danas se tamo nađe i šiš i goliš, ni na vikipediji, a da nije napisao gornje stihove, dabogda da bi ga poznavao i google. Iščačkah negdje podatak kako je neko vrijeme bio obavještajac, špijun ubačen u Cerski četnički odred, ali ne i je li preživio rat. Prije će biti da nije, jer bi onaj ko zna napisati ovakvu pjesmu neizbježno postao Pjesnik.

Pejo Marković, u matici župe Husino upisan kao Petar, bio je lav u horoskopu, a i da nije, u listopadu 1941. tekla mu je tek 22. godina. Vrela krv u ratu od ljudi lako stvara heroje, ali i pokojnike. A bilo ga je, ako mu – ko to zna! - biografija nije naknadno ušminkana, baš krenulo: u kolovozu čitavu četu rudara presvukao iz rudarskih odijela u partizanske uniforme, u rujnu kod Doboja, u prvoj akciji Ozrenskog odreda, bio glavni u slanju u nebo njemačkog vlaka punog granata i streljiva, uskoro avanzovao u zapovjednika čete, a onda je došla akcija u Stuparima protiv neke četničke postrojbe, to je ono kad se s Karaule spuštamo ka Živinicama i Tuzli, i… The end, što će njegovi suborci shvatiti tek u taktičkom povlačenju, u stvarnosti bježaniji duboko u šume Konjuh planine. Vidjet će sve to i Miloš Popović Đurin, a njegova pjesma, koju je uglazbio Oskar Danon, nadživjet će na globalnom ex-jugoslavenskom području i Stan' Neretvo, stani vodo, i ono kad šumi, huči Sutjeska, krv pliva po njoj, divizija Savina bije teški boj, a i sve ostale.

Nekom se dâ, neko je, džaba sve, baksuz. Stojim, evo, u Husinu, pored spomenika. Husinski rudar, nalik mladom Schwarzeneggeru iz Conana barbarina, spustio rudarski kramp k nozi, a visoko u zraku puška. Brzinska prekvalifikacija. Borovi i jele, javori i breze odavno se, osim na Konjuhu, oko Pejinog ratnog groba, svijaju i rubom platoa sa spomenikom, a kružno su poredane i ploče s imenima i podacima o husinskim rudarima i borcima, od poginulih u Husinskoj buni, u prosincu 1920., preko poginulih u ratu, do onih koje su promašila i mirnodopska žandarska, a i njemačka/ustaška/četnička tanad pa se naživjeli za sve one koje su ispratili Haronu.

M.J. | Bljesak.info / Preživio rat, poginuo u miru

Tako je, primjerice, Tunjo Mijanović doživio 85, a Juro Kerošević, iako je, kao glavnoptuženi u Husinskoj buni, u zatvoru proveo 17,5 godina, pa bio bez posla, pa opet završio u zatvoru, da bi se 1943. priključio partizanima, 86 godina – malo mu nedostajalo da dočeka i naš (zasad) posljednji rat, ali je, eto, ipak uspio na vrijeme, 1986., preseliti na bolji svijet. Drugi su izginuli na raznim stranama, od Bijelih voda, negdje kod Zenice, preko Konjuha i Ozrena, pa do Gornjeg Milanovca. Sudbina je najviše cinizma dodijelila narodnom heroju Miji Keroševiću Guji, bratiću legendarnog Jure: rat završio, došla 1946., ali je na sve strane bilo bande, kako su tada nazivani svi koji su bili protiv partizana i vjerovali da može doći do još jednog preokreta. Koga će poslati da ih love već iskusne borce, a Guja je – zato je i dobio taj nadimak – kao zapovjednik bataljuna 18. hrvatske brigade NOV-a, bio jedan od onih za koje nikome nije bilo jasno kako su, nakon toliko bitki, uopće ostali živi. I umjesto da do zadnjeg dana života uživa u kreditu koji je zaradio, lovina je ulovila lovca: potkraj godine, u prosincu, stigao ga, kod Gornje Čađavice, Bijeljina, metak četničkih odmetnika. Jest posthumno odlikovan ordenom narodnog heroja, ali…

Ono što nisam shvatio je činjenica da na nekim od ploča, pa ni na onoj opjevanog Peje Markovića, nema podataka o godinama rođenja i smrti. Ono što također bode oči je podatak da Pejo Marković bio iz Lipnice, a ne iz Husina, te da – makar na ploči piše drugačije – nikad nije bio rudar, ali je pitanje je li to znao i Miloš Popović Đurin; ako i jest, s obzirom na to kakvu je pjesmu spjevao, oprošteno mu je. Zašto ploče polako zarastaju u travu, gdjegdje je, naime, treba počupati da bi se mogla pročitati imena, shvaćam – jest da se Tuzla, a pripada joj i Husino, diči svojim antifašizmom, ali je puno lakše pričati pred kamerom nego zasukati rukave i urediti nekadašnje antifašističko svetilište.

Husinska buna potrajala je sedam dana, nakon čega je otpor rudara skršen, a žandarima je upomoć morala doći i vojska. Pognuo je jedan žandar i sedam rudara, mnogi su ranjeni, a mnogi drugi – prvotno ih je optuženo čak 350, a na kraju osuđeno deset – umrli od posljedica premlaćivanja tijekom istrage i kasnijeg robijanja. Eno im, među onim pojedinačnim, ploča sa 32 imena. Za spašavanje Jure Keroševića od smrtne kazne, a pomilovao ga je kralj, zauzeo se čak i Miroslav Krleža, a 21. prosinac je, sve dok Jugoslaviji nije istekao rok, slavljen kao Dan rudara.

S druge strane glavne ceste stoji Spomen dom Husinske bune. Nekad se tu bezbeli, nakon polaganja vijenaca i ostalog, svraćalo na po jednu ljutu i malo meze prije pravog krkanja u nekom od tuzlanskih hotela. Na četirima jarbolima – nekad nezamisliva slika – nijedne zastave, fasada „podustala“, o onim slavnim i sjajnim vremenima svjedoči samo ploča uzidana desno od ulaza. Malo niže doma malonogometno igralište, utakmica je upravo završena, a igrači se presvlače pored prtljažnika svojih auta, u dom ne ulaze ni nakon toga.

M.J. | Bljesak.info / Spomenik poginulim brigade HVO Zrinski

S druge strane ceste koja s glavne vodi u dubinu naselja zapisana jedna novija povijest, makar su drugovi bili zauzeli i taj plac, ali ga, iz nekog razloga, nisu previše popunili. Na jednoj od ploča stoji kako je na tom mjestu pala prva žrtva Husinske bune, Blaško Kovačević, a na drugoj kako je na istom mjestu 1943. formirana XVIII. hrvatska brigada Narodnooslobodilačke vojske, koja se pod tim nazivom jedino tu i spominje, u spomen-parku je nigdje. Za sirotog Blašku se – nije ga, eto, zapalo da bude ni dio, kamoli srž ikakve pjesme – također zna gotovo jedino ovdje.

Nova povijest je nakon posljednjeg rata samo zaokružila oko dviju ploča i razbaškarila se. Zove se 115. brigada HVO-a „Zrinski“ i ovdje je oličena u visokom metalnom križu, dvjema pločama s imenima sedamdesetak poginulih branitelja i mramornim motom „Ako vam je težak stijeg čestitosti utaknite ga u zemlju gdje počivaju naše kosti, mi ćemo ga držati“. U potpisu „Vaši pradjedovi“, iako je moto djelo novinara i pisca Božidara Prosenjaka. Jedna stvar se ponavlja od Husinske bune do danas: u Husinu, naime, žive pretežno Hrvati, ali su se u brigadi HVO-a, zajedno s Jozom, Miroslavom, Zdenkom, Nikom, Ivicom… našli i Salih, Sead, Meho, Ibro… Kako 1920., tako i 1990. Na jarbolima dvije zastave, državna i ona hrvatskog naroda.

Između Husina i matične mu Tuzle, osim dvaju krivudavih putova, i oni ogromni dimnjaci termoelektrane na koje odleti pogled valjda svakog ko ovuda prođe. Danonoćno dime i tu nema druge. Zemlja je uglavnom, uz naknadu jedva vrijednu spomena, oduzeta od Husinjana; ako su mogli krvariti za novu državu, što ne bi mogli dati i placeve u ravnici. Zauzvrat su, ispričat će mi to članovi obitelji koju zastajem pitati na koju stranu je nešto od onog što mi treba, nagrađeni tako da ni dandanas nisu dobili toplovod pa se i dalje griju na drva i ugljen. Na drugu stranu, u selu, slika je sasvim drugačija, gotovo idilična: brižljivo uređene kuće, dvorišta i baštice, sve je više nalik na kakvo koruško ili tirolsko seoce nego na bosansko.

Nedjelja je i krenuo sam ka središtu sela, a u ovakvim selima ono je uvijek kod crkve. Nova je, sagrađena prije šest godina, ali nije jedna od onih arhitektonskih novotarija kakve nerijetko izgledaju novije katoličke bogomolje. Pri dnu fasade ugrađen je temeljni kamen što ga je Husinjanima 1997. blagoslovio papa Ivan Pavao II., iznad ulaza izrezbarena pitoma, narodska Gospa s Djetetom i dvama anđelima; Mala Gospa je inače i zaštitnica župe.

M.J. | Bljesak.info / Gospa Husinska

Toponim Husino u korijenu ima općeslavensku riječ husa, što znači zasjeda; brdašce na prijevoju nekad je, prije nego što je prekriveno kućama, doista moralo predstavljati zgodno mjesto za dobru busiju. Kad sam odlučio posjetiti Husino, znao sam da bih morao ući i u crkvu, a nikad mi se ne da zvoniti i tražiti ključ. Zato je dolazak nedjeljom neka vrst moje zasjede: nikako ne može biti da nema mise u 11 i – evo mene unutra! A opet, imao sam sreće, bila je ovo posljednja predkoronovirusna nedjeljna misa, već naredne nedjelje vrata su na svim crkvama bila zaključana!

I da nema putokaza s ispucalom slikom, crkvu je – zvonik se vidi izdaleka – lako naći. Postariji svećenik ne reagira kad se upali blic, što me ohrabruje pa pravim snimke i s kora. Na misi tridesetak osoba, mali zbor mlađeg svijeta solidno pjeva, svi su zabavljeni sobom i svojim Bogom. Ponutrica crkve osunčana kroz prozračne vitraje, ljeska se kristalni luster, nikom ne smetam, dakle savršeno! Svećenik se na kraju mise pokušava našaliti na račun corone, ali mi djeluje da, za razliku od nekih kolega, vjeruje u Boga.

Zašto sam baš morao u crkvu? Jer je u njoj zavjetna, kažu i čudotvorna slika Gospe Husinske. Ako su točne tvrdnje da je starija od 300 godina, onda je jedna od starijih u „kategoriji“ zavjetnih slika, a ako je, kako tvrde drugi, još iz predosmanskog doba, onda može konkurirati i onoj fojničkoj vazi s cvijećem na dasci iz 1328. Dok čekam da joj se primaknem, jer nekoliko onih što su bili na misi ima potrebu dodatno se pomoliti Gospi, razgledam slike nečijeg moćno oslikanog križnog puta, oltarnu sliku božićnog motiva, što nije baš čest slučaj, tabernakul u zlatobojnom reljefu i bijeli kip Gospe od brze pomoći.

Gospa Husinska optočena cvjetnim vijencem, pomalo zabrinutog izraza lica, a i ne bila kamo je svijet potonuo, Isus zrelijeg pogleda nego što bi to sugerirale njegove godine. Pored slike barjak za procesije, Gospo Husinska moli za nas (mogla je vezilja izvesti i zarez) i odštampana molitva da molitelje sačuva od bolesti, gladi i rata.

Procesija, rekoh… Ne znam koliko, ali kapela do koje se ide od crkve, pored do kraja popunjenog groblja Svih Svetih, nije daleko. Od blagdana Velike Gospe, 15. kolovoza, do blagdana Male Gospe, 8. rujna, ovdašnji katolici nedjeljama uskim puteljkom hodočaste s onim barjakom na čelu. Tradicija je baš to, znači stara, ne zna se otkad, a mjesto, danas bez igdje ikoga, puno tajanstva i sjete što izbija iz golih stabala što okružuju plato s kapelom. Probali su neki, kaže legenda, odnijeti čudesnu sliku, ali bi im noge otkazale, a isto se, nastavlja legenda, desilo i s volovima koji su trebali povući kola sa slikom.

M.J. | Bljesak.info / Zavjetna kapela

Gospin kip, plitki križ od slaganog kamena u travi i kućica s nadstrešnicom za svećenika, to je sve. I slika triju žena u narodnoj nošnji ovog kraja kako se mole pred kapelom, koja vijekovima slovi i kao odmorište, obvezna postaja svih koji iz Posavine krenu na danima dugo hodočašće Gospi Olovskoj. Evo ih zamišljam kako su, u onim suknenim zubunima, ako je toplije u kožušku ili u čermi, posjedali po ledinici i razvijaju bošče da nešto prigrizu – ovdje su tek negdje na pola puta, daleko je Olovo!

S brdašca se kroz granje vidi naselje, crkva i zvonik, a brda, pitomija pa manje pitoma, na obzoru se u konačnici stapaju s nebom. Nimalo me ne čudi što je ovo mjesto odabrano i za svakogodišnju likovnu koloniju; ustvari ga vjerojatno niko i nije odabrao, ono je, asketski isklesanom slikom pomalo zbunjujućeg mira i valovite topline, pozvalo slikare.

S tom slikom se i opraštam od Husina. Na prvu možda djeluje nekompatibilno, ali nije: dok Husino ostaje iza leđa, zahvaljujem se Gospi Husinskoj, da sad ne kažem zašto sve, potrajalo bi, i bacan poglede put Konjuha, neću li vidjeti (d)a navrh planine zastava se vije crvena od krvi proletera…